Nema više našeg Željka. Teško je uopće pronaći riječi i nešto napisati u ovom trenutku velikog gubitka za njegovu obitelj i prijatelje, ali i za našu Drenovu.
Otišao je tiho kakav je uvijek bio u našim drenovskim udrugama. Nekako uvijek otraga – to je onaj sijedi gospodin koji sve organizira, nosi stolice, razvlači kabele, brine se da sve bude kako smo planirali. Čovjek od malo riječi ali puno djela. Uložio je tisuće sati u obnovu naše zgrade Društvenog centra Drenova. Iako već ozbiljno bolestan, svaki je dan išao na gradilište i nadzirao kako se odvijaju radovi. Jer naše udruge i ta zgrada bili su njegov drugi dom, njegova briga i inspiracija. Željko je bio Domar, sa velikim D.
Imali smo brojne planove, prijavili mnoge projekte gdje je trebao imati važnu ulogu. To mjesto ostati će upražnjeno. Ali on će ostati sa nama – dok ima i nas.
Naš Željko se nakon završene Pomorske škole u Bakru i Više pomorske škole u Rijeci, zaposlio u Jugoliniji za koju je plovio i radio u sjedištu sve do početka propasti kompanije, koju nikad nije prežalio. Od 1993. radio je u Jadroliniji, a u mirovinu je otišao kao rukovoditelj dužobalnih i međunarodnih linija 2016. godine.
U sportskom životu Rijeke bio je aktivan od 1983. i Balkanskog prvenstva u plivanju, otkad je predano promicao plivanje. Od sporta se oprostio organizacijom Europskog prvenstva u plivanju na novom bazenskom kompleksu na Kantridi 2008. godine. Ostat će zapamćen kao vješt organizator, omiljeni vođa puta i vrijedan član kolektiva Primorja koje je postizalo vrhunske plivačke rezultate.
Od 2011. aktivan je u razvoju društvenog života na Drenovi, gdje je s malim društvom volontera pomogao da se pokrenu raznolike kulturne aktivnosti. Taj je rad rezultirao uređenjem nekadašnje pogranične zgrade gdje su provodili aktivnosti u sklopu Europske prijestolnice kulture. Vrhunac tih napora svakako je obnova zgrade u kojoj danas djeluje Društveni centar Drenova.
Željkov život obilježili su nesebičan rad za zajednicu i briga o drugima. Iza sebe ostavlja suprugu Vesnu, djecu Marina i Martinu, sestru Vesnu te voljene unuke Paolu, Erika i Antu.
Posljednji ispraćaj Željka Lukanovića bit će na Centralnom gradskom groblju Drenova u srijedu 7. prosinca u 15 sati.
Dragi članovi obitelji i prijatelji,
Nema više našeg Željka. Tužan je ovo trenutak za sve nas, a posebno za obitelj, suprugu Vesnu, djecu Marina i Martinu, sestru Vesnu te njegove najdraže unuke Paolu, Erika i Antu.
Ali i veliki gubitak za sve nas, prijatelje sa kojima je vrijedno radio sve ove godine i mještane naše Drenove kojima je svojom idejama, energijom i trudom osigurao mjesto za rad, zabavu i učenje.
Upoznali smo se kao odrasli, zreli ljudi i moram to reći – odmah smo si „kliknuli“. Željko je bio iznimno vrijedan čovjek, organiziran, predan aktivnostima koje smo zajedno osmišljavali i vodili. Malo sam takvih ljudi upoznao, a još manje je onih koji su spremni sebe nesebično ponuditi i uvijek biti na raspolaganju. Željko je bio pouzdan, od riječi, ali i puno više od toga. Tek kasnije, kad smo se bolje upoznali i kad mi je pričao o svojim iskustvima iz firmi u kojima je radio i udrugama u kojima je djelovao, shvatio sam odakle dolazi ta njegova mirnoća i sigurnost – iz znanja i iskustva koje je stekao godinama radeći na odgovornim zadacima najprije u Jugoliniji, a potom i Jadroliniji.
No, posebno mu je pri srcu bio njegov rad u plivačkom klubu Primorje i rado mi je prenosio njihove zgode i nezgode sa brojnih putovanja koje je godinama vodio. Sa ponosom se prisjećao sjajnih plivačkih rezultata koje je klub tada postizao i ljudi koje je podigao.
To iskustvo prenio je i u naše drenovske udruge, i cijelo vrijeme bio je taj važan stup na koji smo se svi oslanjali. Nije volio reflektore i pozornicu, draže mu je bilo biti pozadi, bio je naše tehničko osoblje, domar, vodoinstalater, stolar, zapisničar, vrtlar, nadzorni na gradilištu, sve ono što se slabo vidi, ali bez čega se ne može.
Volio je Drenovu, a posebno naš Zavičajni muzej i Društveni centar Drenova. Sve, ama baš sve, što se tamo nalazi prošlo je kroz njegove vrijedne ruke. Od plana koji smo zajedno promišljali, projekta i realizacije. Teško je to opisati, tu brigu da li će sve biti ok, nervozu i čekanje na sredstva, natezanje sa izvođačima i to sve dok je već bio ozbiljno bolestan. U pauzi napornih kemoterapija, jednostavno je morao otići do svojeg drugog doma. No bio je i neizmjerno sretan i ponosan kad je sve, baš zahvaljujući njegovom trudu, završilo, korporativnim rječnikom – na vrijeme i u budžetu.
Obitelj je Željku uvijek bila na prvom mjestu, bio je ponosan na svoju suprugu Vesnu, djecu Marina i Martinu koja su izrasla u uspješne zrele ljude, ali njegova ljubav prema unucima Eriku, Paoli i Antu je doista bila iznimna. Za njih je uvijek našao vremena kada bi ga usred posla nazvali, lice bi mu se ozarilo, brk podigao i onda bi sa njima razrješavao krupne dječje probleme.
Željka više nema, ali on ostaje zauvijek sa nama, obitelji i prijateljima, ostaje njegovo djelo na Drenovi, ostaje alat i rokovnik sa nezavršenim zadacima…
Malo je takvih ljudi kao što je on bio, budimo ponosni što smo ga poznavali!
Sretan ti put, prijatelju moj!
Damir Medved, predsjednik udruge Bez granica
