Oznaka: 2025

Jedan od poznatih, vrijednih sjećanja i zaslužnih drenovčana je zasigurno Ivo Grohovac. Samouki pjesnik i književnik, publicist, novinar, činovnik, a nadasve  veliki domoljub koji se za cijelog svog kratkog života borio za očuvanje riječkog hrvatskog identiteta i za očuvanje domaćeg čakavskog govora.

Rođen na Grohovu, nekad podopćini Drenova 21.06.1875. od oca Antona posjednika i majke Josipe Širola Dovičić (ili Udović), na adresi Grohovo 7, kako piše na potvrdi iz Državnog arhiva u Rijeci.

Bio je iz velike obitelji sa desetero djece, 8 ženske i 2 muška, a Ivo je bio osmi po redu. Najstarija je bila Katarina pa redom Marijeta, Elizabeta, Eugenija, Antonija, Albina, Paulina, Elvira, Ivo i brat Benjamin.

Do svoje desete godine živio je s obitelji na Grohovu sve do prosinca 1885. godine kada se uslijed obilnih kiša aktiviralo klizište na desnoj obali Rječine. Naselje je potpuno devastirano klizanjem tla, uništene su gotovo sve kuće i mlinovi. Tada se obitelj preselila na Kozalu, na adresu Oktavijana Valića 29 gdje je i preminuo.

Kao dijete pohađao je Pučku školu na Drenovi, ali je sa školovanjem morao prekinuti zbog bolesti. Iako nije imao visoko obrazovanje bio je samouk i puno je čitao.

Trebao je pronaći neko zaposlenje pa je kao manualni radnik dobio posao u Ljuštionici riže u Budimpešti. Zbog toga se od njega tražilo da nauči mađarski jezik kojeg je on brzo i naučio, a još je znao vrlo dobro talijanski i njemački jezik. Tamo je radio pune dvije godine, ali nakon što su ga tražili da se zbog karijere i položaja izjasni Mađarom, što on nikako nije htio, odlazi u Trst gdje nalazi novi posao. Dok je bio u tuđini često je razmišljao o svojoj Rijeci, Grohovu i Drenovi, patio je za svojim rodnim krajem i sve svoje osjećaje izrazio je u svojim pjesmama.

4. veljače 1899. oženio se Ivo Grohovac sa Marijom rođenom Šuperina koja je bila njegova velika ljubav, a kroz njegove pjesme možemo saznati kako je izgledao njihov prvi susret i kakve je osjećaje imao u magistrali koju je posvetio svojoj družici. Imali su četvero djece – Zlatu, Zvonimira, Belizara i Zlatka, a nitko od te djece nije imao potomaka. Opet kroz pjesme možemo zaključiti kako je Ivo neizmjerno volio svoju djecu, a kao jedina djevojčica Zlata je bila mezimica.

Od 1901. godine do 1908. Ivo Grohovac je sa obitelji živio u Škednju(Servola) pored Trsta gdje se susreo sa slovenskom književnošću, a  posebno ga se dojmio France Prešern. Po uzoru na Prešernove sonete napisao je vijenac svojoj domovini, a po sonetu „O, Vrba…“ napisao je Ivo svojemu Grohovu „Oj Grohovo, oj kamenita krši, gdje dom se dizo mojih pradjedova…“. Isto po uzoru na Sonetni vijenac koji završava Magistralama, Grohovac je napisao vijenac svojoj supruzi Mariji Šuperina.

Kada se iz Trsta vratio u Rijeku 1908. godine ponovno se zaposlio u Ljuštionici riže. To je bio težak i naporan posao u prašnim tvorničkim prostorijama, u lučkoj buci i vrevi trgovačkog grada. Taj posao mu je već onda narušio zdravlje, a posebno zbog toga što je umjesto da uvečer odmori vrijedno pisao jer je odlučio posvetiti se novinarstvu, pišući domoljubne pjesme i čakavske feljtone. Surađuje sa brojnim hrvatskim listovima i časopisima kao što su Narodni list, Hrvatsko pravo, Istarski pučki koledar, Riječi novi list i drugi. Služio se pseudonimima kao Ivo GrohovacDovičić, Ivo Riečanin, Ivan Riečanin  pa i Tik-Tak.

Prva zbirka pjesama Riečanke objavljena je 1906. godine u njegovoj vlastitoj nakladi, a sav prihod bio je namijenjen spomeniku Evgenija Kumičića. U Riečankama opisuje sa ljubavlju svoj kraj, a čitajući pjesme čini nam se da poznaje svaki kamen, svaku biljku, uvalu, mlin, šumu i kućice, povijesnu borbu za svaki taj komadić zemlje koju su tuđinci stalno otimali ili oružjem ili odnarođivanjem. Riečanke su vrlo dobro primljene i kod publike i kod kritike. Tu Ivo Grohovac nije stao, već je uz službovanje danju, a nakon posla kasno u noć pisao i dalje pjesme o svojom najdražoj Rijeci.

Ivo Grohovac bio je jedan od osnivača i član Pučke čitaonice na Drenovi koja je osnovana 20. travnja 1908. godine. Kao nositelj i promicatelj hrvatske misli i nacionalne pripadnosti bio je trn u oku mnogima u tada odnarođenoj Rijeci, a naročito talijanski nastrojenim Drenovčanima kao i gradskim vlastima. Na otvaranju čitaonice njegova najstarija kći Zlata, koja je tada imala 9 godina, recitirala je pjesmu koju je napisao 1908. godine.

Zbirka pjesama Glasovi sa Kvarnera objavljena je 1909. godine u nakladi Riječkog glasnika sa sjajnim predgovorom Rudolfa Franjin Magjera koji ovako piše: „Ivo Riječanin je Hrvat u svakoj riječi, on javno kaže zašto pjeva, i što hoće. Ne kopira nikoga. Pjeva ono što ćuti, osjeća. Njegove pjesme pisane su toplo, iskreno. One traže pošteno hrvatsko srce koje kao takvo jedino je kadro razumjeti pjesnika, što je uostalom njemu najveća plaća i priznanje na uloženom trudu.“

Isto tako Magjer u svojem osvrtu smatra da je Ivo Grohovac ostao nezapažen jer je vrlo skroman – „ne pjeva po naručbi, već iz osvjedočenja, a svako osvjedočenje prije ili kasnije pobijediti mora!“

U zbirci pjesama Rijekom i Reščinom na kraju se nalaze slovenski i hrvatski osvrti na zbirku pjesama Glasovi sa Kvarnera i svi su vrlo pohvalni.

Ja ću izdvojiti jedan iz siječnja 1910. iz glasnika Hrvatsko Pravo s potpisom I.A.

 „Koliko će hrvatska književnost biti zahvalna pjesniku, još će više hrvatski narod je su mu „Glasovi sa Kvarnera“ melemom, kojim vida svoje teške rane; jer iako mu rastvara bol srca radi otudjenosti Rijeke, ipak mu pokazuje stazu kojom će poći. Mi takvom pjesniku moramo biti zahvalni i osokoliti ga, da nastavi kako je počeo, jer iako je za njega ova staza puna korova i drača – što će njegova odlučna volja prebroditi – ona je ipak jedina, kojom će kad udari našem narodu u opće, a napose onomu riječke okolice otvoriti oči, da dodje do spoznaje kako

„Hrvatska zemlja bila bi bez Rijeke,

Ko sivi soko bez desnoga krila!“

Lijepi osvrt na Glasove sa Kvarnera dobio je i od slovenskog kolege dr. Frana Ilešića kojemu je posvetio svoju sljedeću zbirku pjesama.

Godine 1912. objavljuje opet u svojoj nakladi zbirku pjesama Rijekom i Rešćinom koju je posvetio dr. Franu Ilešiću tadašnjem predsjedniku Matice Slovenske. Opet u svojim pjesmama pozdravlja cijelu Rijeku i okolicu – od Kastva do Hreljina, od izvora Rječine do Kvarnera, od Trsata do Grobnika, od Učke do otoka Krka. Posebna je Ivičina i Jožićina, opisuje i naziva na čakavštini Lubanj, Proslep, Čičiba, Veli Vrh, Rijavo, Golicu, Grobničko polje i sva brda i brdašca, vrela i dolčiće. Zbirka je prožeta lokalnim patriotizmom i snovima o slobodi od tuđinske uprave.

Njegove pjesme i podlisci donijeli su mu veliku popularnost među narodom, a slovio je i kao vrlo plemenit jer je pomagao ljudima iako je i sam živio u siromaštvu. Posebno su ga voljeli Grobničani pa je tako voljom naroda od 1910. do 1913. bio izabran za općinskog načelnika na Donjem Jelenju. Nije ni ovdje bio dugo sretan. Svakodnevna pitanja koja su se gomilala te sitničava i naduta politiziranja uprave te opsežna birokracija koju uopće nije volio nisu mu dali mira.

Uza sve to Ivo Grohovac surađuje kao vanjski suradnik u Supilovom Novom listu. Nije baš zadovoljan jer mu sve što se tiska izgleda nekako preširoko, a piše se premalo o Rijeci i njezinim nevoljama.

Tako je odlučio baviti se samo Rijekom i njezinom problematikom te je okupio nekoliko pravih narodnjaka i pokrenuo list Riječki glasnik koji počinje izlaziti u kolovozu 1908. godine. Novine su izlazile dva puta tjedno, koji put i tri puta, a glasnik se tiskao u riječkoj kapucinskoj tiskari. Ni osnivači ni članovi uredništva nisu primali ništa za svoj rad već su davali u mjesečnim obrocima koliko su mogli.

Njegov podlistak Ivićina i Jožićina na čakavskom narječju u dijaloškoj formi sa jasnim i domaćem narodu prihvatljivim stilom donio je Grohovcu veliku popularnost među Riječanima. Obični ljudi u njegovim feljtonima prepoznali su svoje svakodnevne probleme, ideje, nade, a u šaljivom i ironičnom stilu prikazao je domaće ljude, prilike i neprilike tadašnjeg života.

Tijekom 1913. i početkom 1914. godine Ivo Grohovac je u Riječkom novom listu vodio rubriku  „Negda i sada“ pod pseudonimom Tik-Tak. 1999. godine Izdavački centar Rijeka izdao je knjigu „Ivo Grohovac Riječanin, Negda i sada, podlistak (1913/14) u kojoj su sakupljeni svi podlisci sa tekstovima na čakavskom jeziku.

Vrlo vrijedna knjiga koja objedinjuje veliko znanje Grohovca o Rijeci i okolici, gdje prikazuje riječke narodne pjesme, predaje, običaje i praznovjerja. Posebno značenje imaju njegovi opisi i brojni hrvatski nazivi riječkih lokaliteta koje objašnjava uz stare domaće legende kao što su npr. Adamova sten kraj Grohova i kako su Škurinje dobile ime, a usko je vezan uz tu legendu i naziv za Drenovu.

U tim čakavsim tekstovima Ivo Grohovac je pisao o Grohovu, postanku Zvira, o Turcima na Gromišken polju, Mlečanima i francuskoj okupaciji Rijeke, o kozicama na Kozali. Narodni običaji i pjesme opisani su u tekstovima Koledvanje, Mlado leto, Tri kralji, Sveti Stipan, Marija i Angjel Gabrijel, Lipa Mare, Gavan, Štrige i Grašica i drugi.

Ova knjiga, vrijedan čakavski biser, s opisima našega kraja, atmosferom riječkoga života, njezinom živosti i koloritom riječke društvene i kulturne scene može poslužiti mnogim istraživačima, povjesničarima, kulturolozima, etnografima, lingvistima ali i piscima te dati uvid u život Rijeke i okolice s početka 20. stoljeća.

Opis jednog radnog dana Ive Grohovca – iz zbirke podlistaka Negda i sada

Ivo Grohovac bio je teško bolestan od tuberkuloze, shrvan neimaštinom i vječnom borbom za domovinu te kasnonoćnim pisanjem. Njegovi prijatelji i sunarodnadnjaci sakupljali su novčane priloge da makar malo olakšaju teške dane njemu i njegovoj obitelji. Smatrali su da im je to dužnost prema svojem dragom rodoljubu, pjesniku i novinaru.

Ivo Grohovac, znajući da je teško bolestan, tugu i žalost za životom prenio je u svoje pjesme. Pisao je do zadnjeg trenutka, sve dok više nije mogao podignuti pero…

Njegova posljednja želja bila je da bude pokopan na Drenovi.

28. travnja 1914. godine sa samo 39 godina preminuo je na Kozali u 6 sati popodne u krugu svoje obitelji.

Ovu tužnu vijest prenijele su tada mnoge novine i glasila iz cijele Hrvatske.

Na ispraćaju pred kućom na Kozali sakupilo se mnogo ljudi sa svih strana – iz Rijeke, Kastva, Grobnika, Sušaka, Trsata, Drage, Kostrene, Bakra, Zameta, Pehlina i naravno Drenove, a došli su ljudi svih staleža. Prije nego je povorka krenula sa pokojnikom se u ime riječkih Hrvata oprostio dr. Rikard Lenac, a zatim i Augustin Bujan. Nakon toga velika povorka hodala je iza četveropregnih kola sa lijesom čitav sat od Kozale do groblja Drenova. U drenovskoj crkvi tijelo Ive Grohovca blagoslovio je župnik Polić, a njegovi prijatelji i suradnici oprostili su se od njega tužnim, ali toplim govorima.

Iza Ive Grohovca ostalo je vrijedno čakavsko pjesništvo, a dok je štovatelja baštine i čakavske besede neće biti zaboravljen.

U ulici Oktavijana Valića, 21. lipnja 2021. godine otkrivena je spomen ploča na kući u kojoj je živio i preminuo Ivo Grohovac.

Udruga Bez granica čuva uspomenu na Ivu Grohovca, a u tome surađuje sa potomcima obitelji Grohovac, posebno s gospođom Stelom Maček Grohovac i gospođom Sylvie Remillard. Obitelj je financirala izradu i postavljanje ploče na ulazni zid pred kućom na današnjoj adresi Oktavijana Valića 29 u Rijeci.

Danas u toj kući stanuje obitelj Portner čijom ljubaznošću je postavljena ploča na ulazu u dvorište kuće. Da bi došli do ovog podatka o današnjoj adresi nekadašnje kuće Ive Grohovca, provedeno je pravo malo istraživanje. Našim vrijednim članovima Vesni Lukanović i Christianu Grailachu u tome su pomogli Mladen Urem, voditelj Odjela Arhivske čitaonice iz Državnog arhiva u Rijeci, kao i Dragica Fadljević, ravnateljica Direkcije za mjesnu samoupravu Odjela za gradsku samoupravu i upravu Grada Rijeke. Zahvaljujemo svima!

U Zavičajnom muzeju Drenova koji djeluje u sklopu Društvenog centra Drenova, 6. travnja 2022. posjetila nas je Sylvie Grohovac Remillard i njen suprug. Ona je rođena i živi u Quebecu u Kanadi. U razgovoru s gospođom Sylvie vrlo brzo postane vidljivo da je vrlo ponosna na svoje porijeklo. Pradjed gospođe Syilvie je Benjamin, brat Ive Grohovca.

Njezin prvi posjet Zavičajnom muzeju Drenova bio je 2019. godine, a posjet je uslijedio nakon što je zapazila na facebooku članak o Ivi Grohovcu kojeg je napisao Christian Grailach te objavio u svojoj facebook grupi Grohovo i Ivo Grohovac Riječanin. Njih dvoje su stupili u kontakt, popričali i dopisivali se te je tako nastala lijepa suradnja Kanade i Drenove. Kako je sama rekla jako je zainteresiralo sve što znamo o Ivi Grohovcu, sve potomke koje smo uspjeli pronaći pa se i ona prihvatila istraživanja te zaključila da bi bilo sjajno napraviti obiteljsko stablo Ive Grohovca. Zamišljeno je i učinjeno 2020. godine, a na naše veliko zadovoljstvo od gospođe Sylvie dobili smo spomenuto stablo na poklon.

Tekst sastavila i fotografije odabrala Kristina Babić.

Za ovaj tekst podaci su preuzeti:

Iz Digitalne arhive Drenove udruge Bez granica;

Sa web stranica Društvenog centra Drenova;

Iz privatne arhive gospodina Christiana Grailacha, koji je većinu materijala sam istražio;

Iz knjige podlistaka Negda i sada koje se pokazala kao pravo vrelo informacija.

Hvala na pomoći Vesni Lukanović i Davorki Medved koje su pomogle svojim savjetima i podrškom.