Oznaka: Bez granica

Kada se ujesen revolucionarne 1849. godine na Drenovi rodio Fran Franković, Drenova je bila riječka podopćina. Samo godinu dana ranije, 1848. godine Rijeka i njena okolica došle su pod vlast Banskog vijeća u sastavu Austro-Ugarske monarhije.

Sredinom 19. stoljeća obitelji su često bile mnogobrojne, što je bio slučaj i s obitelji Franković. Fran je bio prvo dijete oca Franje i majke Franice rođene Škrobonja koji su se vjenčali u veljači 1849. godine, na Drenovi. Zanimanje Franova oca je bilo piljač što bi značilo da se bavio piljenjem drva poput mnogih stanovnika Drenove i okolice. Od 1852. do 1866. godine Fran je dobio tri sestre i dva brata. No, 1866. godine umire im majka u 39. godini života. 1870. godine umrla je i Franova osamnaestgodišnja sestra Antonia.

Otac se 1871. godine oženio po drugi put za Ivanu Črnjar. Iste su godine dobili kći Antoniu. 1876. godine umrla je u 10. godini života i Franova sestra Josipa, a nakon nekoliko mjeseci u lipnju, rodili su se blizanci Romano i Ivan. U obitelji Franković tada je bilo pet sinova i dvije kćeri.

Pučka škola i gimnazija

Na Drenovi je od 1837. godine župnik bio Ivan Cvetko. Prvi je počeo učiti drenovsku djecu pismenosti, a nakon gradnje drenovske Crkve Gospe Karmelske, angažirao se na izgradnji prve drenovske škole. Škola je 1852. godine izgrađena i započela s radom kao trogodišnja Pučka učiona u Drenovi. Zgrada, koja stoji još i danas, nalazi se u središtu Drenove, pored Crkve Gospe Karmelske, na središnjem Cvetkovom trgu i u njoj je sjedište Mjesnog odbora Drenova, poslovnice Hrvatske pošte te više komercijalnih sadržaja.

U Pučkoj školi u Drenovi, mali Fran je naučio pisati i čitati prva slova i riječi i to na hrvatskom jeziku. Njegov učitelj je ujedno bio i prvi drenovski učitelj, Franjo Kukuljan koji je u drenovskoj školi radio 22 godine. U školskoj Matici za školsku godinu 1858./1859. pod rednim brojem 4. upisano je ime Frana Frankovića. Imao je 9 godina, vrlo lijepe ocjene i završio je razred s pervim redom s odlikom pa je zbog odličnog ponašanja i napredovanja u častnu knjigu upisan i nadaren.

Tko je podržao ovog dječaka u nastavku školovanja? Možda je to bio njegov učitelj Franjo Kukuljan koji je zapazio pametnog i vrijednog đaka, a vrlo vjerojatno je pomogao i sam župnik Ivan Cvetko. Obojica su, zasigurno, ostavili dubok trag na malom Franu koji je i sam postao učitelj i profesor te je podučavao buduće učitelje. Jedan od njegovih učenika, Viktor Car Emin zapisao je riječi svog omiljenog profesora Frankovića:

A budućnost, o kojoj je riječ, pohranjena je u onim mališanima, u tome, kako će oni kad odrastu, shvaćati postavljene im zadatke, a što će također u prvom redu zavisiti od prvih udara vaše – ako smijem reći – lopatice – po još neobrađenoj njivi njihovih mladih bića. Da – i upamtite još i ovo: u životu se mnogo što izgubi, zaboravlja, ali ono, što odgojitelj usadi u svijest onih najmlađih, to se lako ne briše.

Fran Franković (zapisao Viktor Car Emin)

Nisu se izbrisali ni prvi školski dani na Drenovi iz svijesti Frana Frankovića. Nastavio je školovanje, te je 1872. godine završio osmi razred i položio ispit zrelosti u Kraljevskoj hrvatskoj velikoj gimnaziji u Rijeci.

Da nisu samo prve godine bitne za formiranje osobe dokazat će i primjer mladoga Frankovića koji se od 1864. do 1872. godine školovao u riječkoj hrvatskoj gimnaziji. U toj je ustanovi, zasigurno ostrastio svoje dvije ljubavi – prema hrvatskom jeziku i prema ideji narodnog preporoda. Ravnatelj gimnazije od 1861. do 1866. godine bio je Antun Mažuranić, stariji brat velikog pjesnika i bana Ivana. Antun je bio ilirski gramatičar i leksikograf. Nakon Mažuranićeva odlaska ravnatelj je bio Ljudevit Slamnik. Među imenima tadašnjih profesora nalazimo Šimu Ljubića, Janeza Trdinu, Tadiju Smičiklasa, Antuna Kazalija, Franju Pongračića i druge. Mnogi profesori su bili redoviti i vrlo aktivni članovi Narodne Čitaonice Riečke.

U školama u Hrvatskoj nakon Bachova apsolutizma dolazi do promjena. Uvodi se hrvatski jezik u škole, kao obavezan. Hrvatski je postao obavezan i u riječkoj gimnaziji. Zbog toga su školu napadali protivnici iz talijanaških redova koji su u gradu imali brojne pristalice. Osim kroz štampu (La Bilancia), nasrtali su i fizički na školu pa su jednom prilikom uništili inventar. Tijekom jednog takvog napada 1867. godine u bijegu grupe učenika na krov, jedan je učenik pao i poginuo.

U tim teškim uvjetima, ravnatelj Slamnik bio je svojim učenicima često prijatelj i mecena. Je li jedan od onih kojima je Ljudevit Slamnik pomogao bio i Fran Franković? Ne znamo, ali smijemo slutiti.

Rijeka je u to doba bila živ i vibrantan grad, kako u gospodarskom tako i u kulturnom pogledu. U Rijeci je Fran Kurelac (koji je do 1854. godine predavao hrvatski u riječkoj gimnaziji) zastupao riječku filološku školu te je u sklopu tadašnjeg rada na standardizaciji hrvatskog jezika svojim polemičkim pristupima doprinio živoj raspravi koja se vodila između filoloških škola. Njegovi su sljedbenici bili Ivan Dežman, Fran Pilepić i Bude Budisavljević.  S druge strane, Antun Mažuranić i Adolf Veber Tkalčević, iako iz istog riječkog kulturnog kruga, bili su pristalice zagrebačke filološke škole. Kroz pitanje jezika, ali i kroz političko djelovanje hrvatski prvaci u Rijeci nastojali su ojačati hrvatsku nacionalnu svijest. Uz hrvatski, postojao je i slovenski kulturni krug. Ali i jedni i drugi su ipak bili u podređenom položaju u odnosu na talijanski i mađarski kulturni krug grada na Rječini.

Bile su to godine borbe za prevlast nad gradom i njegovom neposrednom okolicom između Hrvatske i Ugarske. 1868. godine postignuta je Hrvatsko-ugarska nagodba na koju su Mađari nakon potpisa prilijepili Riječku krpicu i na taj način dobili neposrednu upravu nad Rijekom i okolicom. Mađari su u Rijeci uložili velik kapital u izgradnju luke, tvorničkih postrojenja, ali i željeznice koja je grad povezala sa zaleđem. Grad je gospodarski napredovao. Ali, bili su svjesni da su Hrvati većina i od njih su osjećali moguću ugroženost svojih interesa. Stoga su na sve načine poticali službenu uporabu talijanskog ili mađarskog jezika nauštrb hrvatskog, kako u školama tako i svim drugim institucijama.

S druge strane na zapadu, obližnji Kastav je bio od 1861. godine dijelom istarske markgrofovije koja je bila pod austrijskom upravom. Hrvati i Slovenci, iako u većini, bili su zapostavljeni po pitanju školstva i uporabe svog jezika, u korist službenog njemačkog kojeg je propagiralo carstvo i talijanskog jezika za kojeg su se na pokrajinskoj razini politički izborili manjinski, ali zbog izbornog sustava utjecajniji Talijani.

Franković se družio i susretao, još od riječkih gimnazijskih dana, pa nadalje kroz školovanje i rad, s mnogim značajnim osobama hrvatskog narodnog preporoda – od njegovih uzora i idola iz doba početaka ilirizma, do njegovih prijatelja i suradnika iz druge generacije, te na koncu njegovih učenika pripadnika treće generacije istarskih preporoditelja. Već spomenuti Car Emin opisuje njihova koparska druženja uz kavu. Za profesora kaže:

U muževnoj dobi, brade ponešto pogrušane, očiju blagih, sušta dobrota. Inače sav zadojen iskrenim slavenskim zanosima, što su mu ih u srce ulili njegovi negdašnji učitelji – stari romantični Ilirci. U prvoj mladosti sreo se i s pokojim od najstarijih: s Gajem, Veberom-Tkalčevićem, Preradovićem, Mažuranićem…O svakom je umio ponešto da priča. Najviše o Šenoi, Kumičiću, Vjekoslavu Klaiću i o dr. Ljuto ga je boljela sudbina njegove rođene Rijeke, s mnogo je ljubavi spominjao njezinog prerano umrlog pjesnika Ivana Dežmana. Uvelike je cijenio riječkog borca Erazma Barčića, a tako i naše najistaknutije istarske vođe, svoje lične prijatelje.

Viktor Car Emin

Još za gimnazijskih dana upoznao se s Vjekoslavom Spinčićem, Matkom Laginjom i Matkom Mandićem. Mladići su se družili u Kastvu, gdje je još od 1866. djelovala čitaonica koja je bila rasadnik preporoditeljskih ideja. Odlazili su na priredbe i  svečanosti, nadahnjivali su se idejama narodnoga preporoda. Ta su prijateljstva, a posebno ono sa Spinčićem (za kojeg Car Emin kaže da su bili pobratimi), trajala tijekom cijelog života. Mladići su stasali u ljude koji su svoj rad i život podredili ideji narodnog preporoda.

Studij i rad

Nakon položenog ispita zrelosti, školske godine 1872/73. bio je nastavnik u zagrabačkoj Gornjogradskoj gimnaziji. Potom odlazi je na studij filologije u Prag. Prema podatku kojeg u pismu Vjekoslavu Spinčiću piše sam Franković, fakultet je završio u Pragu, a državni ispit za profesora hrvatskog jezika položio je u Beču 1880. godine. Od 1876. do 1879. godine nastavnik je u hrvatskoj gimnaziji u Rijeci koju je i sam svojevremeno pohađao.

1879. godine u Rijeci se oženio Mariom Venus.

Mladi je par živio na adresi Via Governo na broju 622 na drugom katu. Taj je naziv imao današnji riječki Korzo u dijelu od Jadranskog trga do Trga 128. brigade, ali i Ciottina ulica. Za pretpostaviti je da su živjeli kod Marijinih roditelja. Fran je od 1876. do 1879. godine radio kao nastavnik u riječkoj hrvatskoj gimnaziji.

U ljeto 1878. godine kao dočasnik Austro-Ugarske vojske sudjeluje u vojnoj okupaciji Bosne. Tada je obolio od reumatske groznice zbog koje će 1910. godine biti ranije umirovljen.

1880. godine u Beču polaže ispit za profesora hrvatskog jezika za više gimnazije. U dogovoru s Vjekoslavom Spinčićem, koji je već bio profesor u koparskoj učiteljskoj školi, i on nastoji raditi kao profesor u toj učiteljskoj školi. Dok je čekao da se otvori prilika za upravo taj posao kojeg je silno želio, u Rijeci mu se na Pomorskoj akademiji nudi mogućnost raditi kao nastavnik, ali on to odbija kako ne bi umanjio svoje prilike za posao u Kopru. U jednom pismu je Franković napisao Spinčiću:

Nitko me baš iz kuće negoni, ali lahko ćeš si predočiti kako mi je neugodno, oženjen još k tomu nekomu na plećih biti.

Iz pisma Frana Frankovića Vjekoslavu Spinčiću

No, ubrzo Fran dobiva željeno zaposlenje u Kopru u kojeg se seli sa suprugom Marijom.

Bilo je to 1881. godine.  Radio je u zvanju glavnog učitelja hrvatskog odjela, a od 1891. i u zvanju profesora Državne učiteljske škole u Kopru. Kada je 1906. osnovana Hrvatska muška učiteljska škola u Kastvu, Franković se s učenicima preselio u Kastav gdje je bio ravnatelj škole. Školu je vodio do odlaska u mirovinu (zbog bolesti) 1910. godine.

Kopar

Koparska učiteljska škola bila je višejezična škola. U njoj su se osposobljavali budući talijanski, slovenski i hrvatski učitelji za cijelu Istru. Službeni jezik škole bio je njemački. Predmeti koji su se predavali na hrvatskom (od 1886. godine) bili su zemljopis, povijest, matematika i sve prirodne nauke, a na njemačkom pedagogija, gospodarstvo, krasopis, crtanje, muzika i pjevanje, violina, klavir, orgulje i gimnastika. Kako nije bilo hrvatskih vježbaonica, praktične vježbe izvodile su se na talijanskom i slovenskom jeziku. Mladić koji je želio postati učenikom ove škole, pored svog hrvatskog jezika morao je poznavati i njemački, talijanski i slovenski jezik. Iz tog razloga, postojali su pripravni razredi ili kako su ih nazivali – pripravnice. Jedna od pripravnica bila je u Kastvu. Koparska učiteljska škola je tada bila jedina srednjoškolska ustanova u Istri u kojoj se moglo učiti i na hrvatskom.

Kada bi se napokon upisali u koparsku školu, hrvatski (i slovenski) učiteljski kandidati su morali savladati i društvene prilike koje su vladale u gradu i u samoj školi. Kako su Slovenci, a Hrvati još i više, u ovoj školi predstavljali manjinu, često su bili izvrgnuti napadima talijanske štampe i talijanskih učenika škole. Napadi nisu završavali samo na riječima. Prepirke i izrugivanja su se pretvarale u tučnjave među učenicima. Na koparskim ulicama grupe talijanske mladeži sačekale bi i istukle slovenske i hrvatske učenike, a ovi im nisu ostajali dužni.

Jednom je prilikom i sam profesor Franković na ulici bio pogođen kamenom u glavu i ozlijeđen. Ova događanja podsjećaju na vrijeme Frankovićevih gimnazijskih dana u Rijeci kada su protiv hrvatske gimnazije talijanaši pisali u listu La Bilancia, ali su i upadali u školu te je 1867. godine jedan učenik poginuo u padu sa krova na kojeg se sklonio od napada. Tako je profesor u manje od četiri desetljeća čak dva puta doživio i napade na sebe, na svoje kolege i na učenike iz istog razloga – hrvatskog jezika u školi.

U tim prilikama su hrvatski profesori nastojali odgajati i obrazovati  mladež, buduće hrvatske učitelje u Istri. Fran Franković je u ovoj ustanovi radio 26 godina. Sudjelovao je u obrazovanju 26 generacija istarskih učitelja.

Kastav

Kada je 1906. osnovana Hrvatska muška učiteljska škola u Kastvu, Franković se preselio u Kastav gdje je preuzeo ravnateljstvo nad školom. Školu je vodio do odlaska u mirovinu zbog bolesti, do 1910. godine. Tada je od njega upravu nad školom preuzeo profesor Vladimir Nazor.

Kastavska škola je osnovana zbog velike potrebe za izobrazbom budućih hrvatskih učitelja, ali i zbog teških uvjeta rada u koparskoj školi. Osnivanje ove škole u Kastvu pratile su nesuglasice među samim istarskim Hrvatima. Nesuglasice su se odnosile na mjesto u kojem bi trebala biti učiteljska škola. Prigovaralo se da je Kastav prometno slabo povezan i u blizini istočne granice i kao takav nije dobro mjesto za školovanje kandidata iz cijele Istre. Predlagalo se da škola bude u Pazinu ili u Puli. Na kraju je presudilo zalaganje Vjekoslava Spinčića i Matka Laginje za Kastav. Kastavska općina spremno je odgovorila i snosila je troškove za preuređenje dijela Narodnog doma i stana za ravnatelja škole. Kasnije je izgrađena i nova školska zgrada.

Nejedinstvo oko mjesta u kojem je trebala biti škola nije se odnosilo na budućeg ravnatelja škole. Svi su spremno podržali prijedlog da Fran Franković bude ravnatelj. Kako zbog njegove stručnosti, tako i zbog zasluga i karaktera, jednoglasno je pozdravljen ovaj prijedlog među istarskim Hrvatima.

Profesor kojeg su voljeli učenici

Franković je predavao hrvatski jezik. Mnogi suvremenici cijenili su njegovu visoku razinu poznavanja hrvatskog jezika. Spinčić o tome kaže:

Hrvatski jezik poznavao je kao malo tko, a predavao ga je sa zanosom.

Vjekoslav Spinčić

Osim hrvatskog jezika, u Kopru i u Kastvu predavao je i druge, uglavnom pedagoške predmete. Ono što su sami učenici Frana Frankovića u njemu prepoznali i po čemu se isticao među drugim nastavnicima bile su dvije osobine. Prva je bila strast kojom je predavao hrvatski jezik. Tu je strast i ljubav prenosio i na same učenike koji su tako lakše savladavali gradivo i zavoljeli svoj jezik.

Druga osobina je bila njegova briga za učenike. Mnogi učenici svjedočili su da se o njima profesor Franković brinuo kao otac. Je li u njemu ostalo nešto što je za mladih dana vidio na primjeru drenovskog učitelja Kukuljana i župnika Cvetka? Je li ravnatelj riječke gimnazije Ljudevit Slamnik bio njegov uzor? O tome ne postoje dokumenti, ali vrlo je vjerojatno da su svi oni (ili barem netko od njih) na njega ostavili snažan dojam te je kasnije i sam bio svojim đacima prijatelj, mecena i dobrotvor. 

Mladići koji su dolazili na školovanje u Kopar, a kasnije u Kastav, često nisu imali dovoljno materijalne potpore i mogućnosti za nastavak školovanja. Također, po istarskim gradovima i selima bilo je premalo škola namijenjenih izobrazbi hrvatske djece. Stoga je osnovan niz organizacija koje su za cilj imale materijalnu potporu budućim učiteljima, izgradnju škola te su čak i osiguravale plaće za učitelje. U svakoj od tih organizacija, kao osnivač ili kao član, bio je aktivan i profesor Franković. Te organizacije su Bratovština hrvatskih ljudi u Istri (osnovana 1874.), Posujilnica in hranilnice u Kopru (osnovana 1884.), Društvo sv. Ćirila i Metoda (osnovano 1893.) u kojem je bio član Nadzornog odbora od 1907. godine te Društvo Ljudevit Gaj (osnovano 1910.) čiji je bio i predsjednik. Važnu ulogu odigrao je i u čak tri čitaonice – u Kopru, u Rijeci i na Drenovi.

Kroz korespondenciju Frana Frankovića s Vjekoslavom Spinčićem saznajemo koliko vremena i truda je Franković ulagao u rad Posujilnice in hranilnice u vrijeme kada je bio profesor u Kopru. Iz pisama se vidi da, iako je za njega taj rad bio zahtjevan, smatrao je to svojom dužnošću. Također, iz računa koje je slao i prilagao Spinčiću, vidljivo je da je često davao i svoja sredstva kako bi se nekom učeniku pomoglo pri kupovini knjiga ili odjeće.

Općenito, pisma koja je slao Fran Franković Vjekoslavu Spinčiću pomažu nam rasvijetliti onaj dio Frankovićevog života koji nam do sada nije bio poznat. Iz pisama saznajemo da je profesor ljeti, za vrijeme praznika dolazio na Drenovu.

U jednom je pismu Spinčiću pojašnjavao nesporazum do kojeg je došlo oko upisa jednog učenika u Koparsku školu. Oca tog učenika Franković je sreo prilikom prikupljanja dobrovoljnih priloga (i to je radio Franković!) za obnovu crkvice Svih svetih koja se danas nalazi u sklopu Centralnog riječkog gradskog groblja na Drenovi. Tako smo posredno saznali da su mu praznici prolazi radno, ali i da je 28. svibnja 1899. godine u netom obnovljenoj crkvici služena svečana misa nakon punih 50 godina što nam je također bio nepoznat podatak.

Saznajemo iz tih pisama kako su dobar prijateljski odnos imali Spinčić i Franković, ali i njihove supruge (Marija Franković i Milka Spinčić) koje su se također međusobno dopisivale. Naime, Vjekoslav Spinčić koji je bio učitelj u Koparskoj školi, ali i školski nadzornik u kotarima Kopar i Volosko, zbog svojih je političkih opredjeljenja 1888. godine iz Kopra premješten u Goricu u Žensku učiteljsku školu. Iz pisama saznajemo kako su od 1881. godine, kada se obitelj Franković preselila u Kopar, pa sve do 1888. godine, ove dvije obitelji bile povezane prijateljstvom i kumstvom, a Spinčić i Franković dodatno kroz svoj rad u školi i izvan nje.

Osim pomoći u školi i kroz brojne organizacije, Franković je svojim učenicima bio na pomoći za svako drugo pitanje, od knjiga i udžbenika do odgoja i prijateljske brige. Brinuo se i o nastavku školovanja ako bi kod nekoga od kandidata uvidio poseban dar. Jednu zanimljivu situaciju opisao je Viktor Car Emin, a radilo se o Ivanu Matetiću Ronjgovu. Ronjgov je također bio učenik škole u Kopru gdje je za vrijeme školovanja pokazao iznimnu nadarenost za glazbu. Stoga se profesor Franković posebno zauzeo da mladi učitelj Ronjgov ipak dobije priliku za školovanje u Beču. To se ostvarilo pred sam kraj Frankovićeva života i to ga je, prema Carevim riječima, jako veselilo.

Sam Viktor Car Emin je smatrao Frana Frankovića svojim duhovnim vođom, mentorom i dobrotvorom. Mnogima nije poznato da je svoju pripovjetku Na uzburkanom moru posvetio svom dobrotvoru Franu Frankoviću. Isto tako, lik ravnatelja iz Carevog romana (kronisterije) Danuncijada zapravo je lik profesora Frankovića.

O liku profesora Frankovića, njegov učenik, slovenski učitelj i pisac Ivo Tošt napisao je:

Njegova predavanja, imala su za nas privlačnu snagu. Znao je čak i gramatiku oživjeti tako da smo u isto vrijeme učili i hrvatski i slovenski. A ako ne bi znali, eh, to je bila sramota, veliki domoljubni kardinalni grijeh za mladog Slavena koji namjerava sam poučavati svoj narod. Znao nas je toliko duboko uvući u gradivo da smo bili jednostavno očarani …. S ponosom mogu reći da se tada u mnogim mladim srcima probudio nacionalni ponos. Tome nas nisu učili ni na satu slovenskog, ni na satu povijesti, ni na zemljopisu. Punili bi nam um i pamćenje, a srca bi ostajala prazna.

Ivo Tošt

Kada bi mladi učitelji krenuli raditi po školama, nije to bio kraj Frankovićeve skrbi o njima. Raspitivao se o njihovu radu i često pomagao u rješavanju brojnih problema s kojima su se susretali. A problema je bilo previše. Talijanski nacionalisti u Istri su bili iznimno aktivni, imali su pomoć pokrajinskih vlasti, ali i matice Italije. S druge su strane učitelji u hrvatskim školama imali oskudna sredstva, a velike zadaće.

U godinama pred umirovljenje, dok je još bio ravnatelj Učiteljske škole u Kastvu, počeo je sve češće dolaziti u Volosko do svoga prijatelja i bivšeg učenika Viktora Cara Emina, u sjedište Družbe sv. Ćirila i Metoda, čiji je Car Emin bio dugogodišnji tajnik. Također, nakon umirovljenja ostao je aktivan u Riječkoj čitaonici.

Zbog takve sveobuhvatne brige i pomoći, profesora Frankovića su sami njegovi učenici prozvali ocem učiteljstva Istre. Franković je doista bio dobar i brižan prema svojim učenicima iako mnogi od njih napominju kako su često osjetili i njegovu strogu stranu, stranu učitelja. Za vrijeme školovanja trebali su postati samostalni i čvrsti ljudi. Zato nije bilo mjesta popuštanju u radu i učenju. Naime, biti hrvatskim učiteljem u Istri nije značilo samo raditi u školi s djecom. Od učitelja se očekivalo da održavaju razne tečajeve i predavanja te da opismenjuju i odrasle. Nisu se borili samo s neznanjem nego i sa bijedom i siromaštvom u istarskim selima. Zato su često održavali i organizirali tečajeve s temama iz poljoprivrede i zanatskih vještina.

Radeći u školi na osposobljavanju učitelja, a u mnogim organizacijama na poboljšanju materijalnih uvjeta za školovanje i izgradnju škola, profesor Franković je svjesno radio na znatno većoj zadaći – zaustavljanju odnarođivanja istarskog hrvatskog puka.

U Kastvu 1909. godine, na proslavi šezdesetog rođendana Vjekoslava Spinčića, opisujući vrijeme u kojem su zajedno radili u Kopru, Franković je rekao o Spinčiću:

Bio je ne samo profesorom, nego ocem i majkom, s njima se radovao, ali najviše žalibože s njima trpio, trpio zato, što je vidio i bolno osjećao kakve muke ima da tamo naša mladež podnosi. Kakve jade da jaduje. Ta može li se i pomisliti teže boli, nego li je morala biti ona, koju je ćutio jedan profesor uzgajajući i obučavajući mlade hrvatske učiteljske kandidate, da postanu što bolji i vredniji učitelji hrvatske djece u Istri, služi tuđim, za naše zube toli tvrdim jezikom? Da je pri tom ćoravom poslu vruće hrvatsko srce Spinčićevo najljuću bol osjećalo, to sam vidio, a i iskusio, a vi, gospodo moja, ako toga ni vidjeli, ni iskusili nijeste, ipak ćete lako razumjeti i vjerovati.

Franković o Spinčiću

I upravo iz ovih riječi koje je Franković izgovorio o Spinčiću, možemo saznati ponešto i o samom Frankoviću. Te riječi svjedoče i o njegovim osobinama: predanosti, nesebičnosti, ali i sklonosti timskom radu, kako bi to danas nazvali. Mnogi članovi njegova tima bavili su se političkim i književnim radom, te su za života i kasnije bili i ostali poznati široj javnosti što nije bio slučaj i sa Franom Frankovićem o čijem životu i radu se razmjerno malo zna.

Fran Franković je 1881. godine. na početku svog rada u Kopru, sa njemačkog na hrvatski preveo Naputak sa učevnim osnovama. 1889 . godine sastavio je Hrvatsku početnicu za opće pučke škole koja je bila udžbenik za nastavu početnog čitanja i pisanja. Izdavana je više puta. Sačuvano je bečko izdanje iz 1907. godine. To je bio prvi udžbenik te vrste u Istri i na njemu su mnoge generacije djece naučile pisati i čitati na svom jeziku. 1899. godine preveo je s njemačkog Učevne osnove za pučke škole Austrijskog primorja. Ovo je bio još jedan od načina kako je Franković stvarao temelje za rad budućih hrvatskih učitelja u Istri.

Bio je jedan od osnivača i idejni začetnik Hrvatske čitaonice na Drenovi i potpredsjednik Hrvatske čitaonice u Rijeci. Za rad na buđenju narodne svijesti i kao uzoran odgojitelj bio je 1906. godine proglašen počasnim građaninom Kastva, a 1908. godine Voloskog.

Drenovska osnovna škola s ponosom nosi ime ovog velikog drenovčana.

Postoje još mnogi neistraženi aspekti njegova života i rada. Podaci o Franu Frankoviću na koje nalazimo u literaturi dosta su šturi, fragmentirani i skromni u usporedbi sa njegovim značajem za hrvatsku preporoditeljsku povijest i kulturu u Istri i Rijeci.

Nadajmo se da će se to ubuduće promijeniti radom pojedinaca ili institucija.

Davorka Medved

---

Literatura:

– Branko Pleše, Hrvatski biografski leksikon (1998.)

– Pedeset godina Učiteljske škole Kastav – Rijeka 1906-1956. – Viktor Car Emin: Fran Franković, otac istarskih učitelja

– Viktor Car Emin: Moje uspomene na Družbu sv. Ćirila i Metoda za Istru

– Christian Grailach: Fran Franković, članak u Drenovskom listu

– Daniela Jugo-Superina: Od Kopra do Kastva: Učiteljska škola od 1873. do 1947. godine

– ŠTO NAM KAŽE POVIJEST: BORBA, PONOS, PATNJE, SIROMAŠTVO, NAPREDAK, RADOST, ZNANJE … I JOŠ MNOGO VIŠE- Mladi povjesničari O.Š. F. Franković, šk.god. 2001./2002. : Sorita Blažević, Tanja Pasulj, Kristina Šporčić, Paulina Šojat, Ivana i Tamara Maurović, Dora i Vana Jabuka, Katarina Bratulić, Daniela Smilović, Andrea Lakić, Nikolina Mijolović te učenice 7.d. Jelena Pašajlić i Manuela Todeskini skupa s učiteljicom Danielom Jugo-Superina.

– Sušačka revija, Irvin Lukežić: Ljudevit Slamnik

http://www.klub-susacana.hr/revija/clanak.asp?Num=62-63&C=25

– Sušačka revija, Irvin Lukežić: Viktor Car Emin

http://www.klub-susacana.hr/revija/clanak.asp?Num=64&C=7

– Hrvatski državni arhiv – Rukopisna ostavština Vjekoslava Spinčića

– Državni arhiv u Rijeci – matične knjige rođenih, umrlih i vjenčanih

– Arhiv Prve sušačke hrvatske gimnazije u Rijeci

– Sušački list (1924)

– Učiteljski tovariš (1924) – Ivo Tošt: Cvetke na grob

– Rodoslovni centar Kastavštine i Liburnije Matulji

– Digitalna arhiva Udruge Bez granica