U srijedu 12. studenog 2025. učenici trećih razreda OŠ Fran Franković i njihove učiteljice sudjelovali su u edukativnoj šetnji do Stare škole na Cvetkovom trgu čiju je povijest, prilagođenu djeci mlađih razreda, ispričala članice Udruge Bez granica, Kristina Babić.
Nakon pozdrava učenicima i učiteljicama edukacija je započela s kratkim uvodom u povijest Cvetkovog trga koji je u prošlom stoljeću bio jezgra Drenove, mjesto gdje se okupljala zajednica što se još uvijek nije promijenilo.
Drenova ima zanimljivu povijest školstva, a pogotovo je zanimljiva činjenica da su se na Drenovi nalazile 3 škole na 4 lokacije. Prva, najstarija škola koja je tema ove edukacije nalazi se na Cvetkovom trgu, druga je počela sa radom nakon razgraničenja 1924. godine u rodnoj kući Frana Frankovića da bi se 1930. godine sagradila nova škola na Gornjoj Drenovi na predjelu Tunić gdje su se učenici preselili i nastavili školovanje sve do 1943. godine kada je škola zapaljena od strane Nijemaca. Treća škola je sadašnja Fran Franković, škola sa najljepšim pogledom u gradu.
Prva, kako je stanovnici Drenove još uvijek nazivaju “Stara škola” izgradila se uz crkvu BDM Karmelske na današnjem Cvetkovom trgu 1852. godine, a službeno se nazivala Prva pučka učiona na Drenovi. Ova škola mijenjala je naziv još tri puta. Zvala se još i Civica scuola popolare di 3 classi, pa R. Franchetti i na kraju Državna narodna osnovna škola u Drenovi.
1852. godine je sagrađen sjeverozapadni dio katnice sa jednom učionicom i jednim stanom za učitelja koji je sadržavao dvije sobe, sobicu, kuhinju i potkrovlje. Škola je bila trogodišnja, a prvi upravitelj je bio Ivan Cvetko čijom je zaslugom i zalaganjem kod tadašnjih vlasti škola i sagrađena. Prvi učitelj bio je Franjo Kukuljan koji je u školi proveo 22 godine podučavajući djecu.
Prvi razred imao je 42 učenika – 29 dječaka i 13 djevojčica u dobi od 5 do 13 godina. Imenik se sastojao osim imena i prezimena učenika sa sljedećim podacima: vjeroispovijest, godište, ime i zanimanje roditelja, kada je počeo pohađati školu, izostanci i uzroci izostajanja iz škole gdje su najčešći bili bolest, ružno vrijeme, domaći poslovi i glavobolja.
Tada nije bilo nikakvog prijevoza i sve se obavljalo pješke. Djeca su išla pješke u školu po suncu, kiši, buri i snijegu u vrlo lošoj obući i po tlu koje nije bilo asfaltirano. Mnogi su u toplije vrijeme dolazili i bosi u školu. Dobili su i objašnjenje kakav je bio život tadašnjih ljudi, zašto su se u ranu zoru ustajali, što su sve radili preko dana i zašto nije bilo previše vremena za odmor.
Na upit djeci što su njihovi najčešći razlozi izostanaka iz škole odgovorili su, kao i njihove učiteljice, jednoglasno – glavobolja! Također im je upućeno pitanje koliko predmeta imaju u školi – a odgovor je bio devet, isto kao što su imala i djeca u Staroj školi 1852. godine. Predmeti su bili: vjeronauk, poznavanje slova i slovkanje, čitanje, pisanje, glavnoračunstvo, cifroračunstvo, naričanje, slovnica hervatska i pismovnik. Ocjenjivalo se i ponašanje kao jako dobro i dobro. Ocjene su glasile: jako dobro, dobro, srednje, podobro i slabo. Isto kao i u današnje vrijeme pet opisnih ocjena što smo zajedno sa djecom utvrdili.
1858. godine tj. 6 godina kasnije u prvom razredu učilo se: temelji nauka vjere, ilirski jezik – počeci čitanja i vježbanje pameti, temelji računanja i početni temelji pisanja. U drugom i trećem razredu učio se: nauk vjere, ilirski jezik – čitanje slovnica, pravopis, vježbanje pameti II, usmeni i pismeni izrazi misli III, talijanski jezik, računstvo i lijepopis. Učilo se i pisalo na hrvatskom jeziku jer je Rijeka tada bila u sastavu Banovine Hrvatske.
1868. godine (10 godina kasnije) učitelj Franjo Kukuljan mijenja naziv ilirski u hrvatski pa se te godine u prvom razredu uči još i stvarna obuka, a u II i III razredu zemljopis i povijest, prirodopis i prirodoslovlje.
1872. godine Drenova je tada bila podopćina Rijeke, a 20 godina nakon izgradnje škole i učenja na hrvatskom jeziku, polako se uvodi promjena u vladavini Ugarske tj. Mađarske. Sve administrativne knjige pa i matična knjiga vode se na talijanskom jeziku, a škola mijenja naziv u Civica scuola popolare di 3 classi. Nastava se i dalje održava na hrvatskom jeziku što je sve teže održavati.
1889. godine što je 15 godina kasnije broj učenika je sa učestalih 40 do 50 porastao na 129 pa škola postaje petorazredna, a 1899. godine školu pohađa 146 učenika i škola postaje šestorazredna.
1900. godine ukinut je hrvatski kao nastavni jezik te se uvodi talijanski. Učitelj Franjo Kukuljan odlazi u mirovinu, a dolazi Giovanni Mahla rodom Nijemac, ali je podržavao i zalagao se za Talijane. Nastava počinje na talijanskom jeziku, hrvatski ostaje kao predmet, a jedino se vjeronauk i Biblija uče na hrvatskom jeziku.
Kristina Babić je pitala djecu kako bi se osjećali da im učiteljice jedno jutro dođu na nastavu i počnu predavati gradivo na njima nepoznatom jeziku i neka pokušaju zamisliti kako je bilo tadašnjoj djeci pohađati nastavu. Djeca su zaista nekoliko trenutaka razmišljala, a odgovora je bilo raznih: teško, ne znam, joj, neki nisu rekli ništa, malo je bilo i slijeganja ramenima.
1911. godine dolazi župnik Mate Polić i zalaže se za dogradnju škole koja sada ima 170 učenika. Dogradnja istočnog dijela škole započela je u veljači 1913. godine, a skroz je završena u listopadu tako da su djeca počela nastavu 1. rujna u još nedovršenoj školi. Župnik traži od mjesnih vlasti da se hrvatski jezik vrati u školu, traži pomoć da se osnuju razredna odjeljenja sa nastavom na hrvatskom jeziku, a s obzirom da je stanovništvo vrlo siromašno predlaže da se djeci daju besplatno knjige, moli da se nabave ploče i školske klupe za učionicu, da se nabavi grijanje za stan učiteljice.
Djecu iz OŠ F. Franković se pitalo što misle kako su se učenici grijali u školi? Na čemu su pisali i čime? Iz čega su učili i kako su izgledala učenička pomagala? Bilo je raznih odgovora, neki su bili vrlo blizu povijesnoj činjenici, a neki su nas i nasmijali.
U Rijeku 1919. godine dolazi na vlast D’Annunzio, talijanski pjesnik i veteran koji je na prepad osvojio grad i odmah je počeo sa protjerivanjem sve koji su se opirali talijanskoj vlasti pa je župnik Mate Polić morao pobjeći jer mu se zamjeralo što je održavao mise na hrvatskom jeziku i blagoslov škole (1913. godine) koji je također obavio na hrvatskom jeziku. Te 1919. godine u školi radi učitelj Fran Segnan, talijanaš rodom s Drenove, a djeca se u školi bune jer ih na svečanostima kite sa talijanskim zastavama što im se nije svidjelo, iako su ih stalno podmićivali kolačima i bombonima. Djeca iz OŠ F. Franković poslušala su priču o djevojčici Mariji Francetić koja je ljutito strgnula talijansku zastavu sa svoje košuljice, a za taj hrabri čin joj je pjesnik Viktor Car Emin napisao pjesmu zahvale.
Od 1921. do 1923. godine nastava se održava isključivo na talijanskom jeziku, hrvatski je samo predmet, jedino se na hrvatskom uči vjeronauk i Biblija što znači da generacije djece već 23 godine slušaju nastavu na talijanskom jeziku.
1924. godine Drenova je podijeljena na Gornju Drenovu koja je pripala tadašnjoj Jugoslaviji te na Donju Drenovu koja je pripala Italiji. Škola je petogodišnja i još jednom mijenja naziv u Scuola elementare Italiana R. Franchetti di Drenova.
1943. godine Italija je kapitulirala i povukla se iz naših krajeva, a u školu se uselila Njemačka vojska te je rad onemogućen.
1945. godine nakon oslobođenja, djeca s Gornje i Donje Drenove krenula su 26. lipnja zajedno na nastavu u ovoj Staroj školi koja 1947. godine više nije nosila talijansko ime već se zvala Državna narodna osnovna škola u Drenovi. Škola je četverorazredna, a pohađa je 83 djece.
Škola se polako razvija, uređuje se zgrada, popravljen je krov i postavljeni su dvostruki prozori, uveden je vodovod i uređene sanitarije, učenici pošumljavaju okolicu škole, sade cvijeće i čiste okoliš škole. Ovdje smo zaključili da je to zajedničko sa aktivnostima učenika današnje škole Fran Franković.
U školu 1950. godine dolazi učiteljica Dragica Filipović koja ostaje u toj školi sve do mirovine, a kasnije joj se pridružuje i učitelj Božo Črnjar koji se jako trude i zalažu za poboljšanje škole i uvjeta učenja. Razvijanjem Drenove i izgradnjom naselja i škola stalno raste po broju učenika, čak je dograđena dvorana za tjelesni koja se na kraju preuredila u učionice.
1985. godine školu pohađa 526 učenika od 1 do 4 razreda, a starije djece s Drenove koja pohađaju nastavu u OŠ Kozala ima 398 što je značajan broj za obje škole. Zaključak je da je škola premala za toliko djece i da je na Drenovi potrebno sagraditi novu školu. U listopadu 1986. godine započinje gradnja škole koja je dovršena 1987. godine i dobila ime Fran Franković.
Na Drenovi se povijest ponavlja jer koliko znamo OŠ Fran Franković je jedina škola u Rijeci koja ima nastavu u dvije smjene, što znači da je i ova sadašnja škola premala za sve učenike.
Na kraju ove povijesne edukacije Kristina je zapitala djecu iz OŠ Fran Franković što misle kakav je to bio predmet “vježbanje pameti”? Bilo je opet raznih odgovora, a neki su nas zaista od srca nasmijali. Zatim ih je zapitala što im se najviše svidjelo u priči o Staroj školi? Odgovori su bili najčešće predmeti koje su učili, priča o djevojčici Mariji Francetić, a posebno je bio sjajan odgovor – SVE!
Kristina Babić, suradnica na projektima iz Udruge Bez granica zahvaljuje djeci trećih razreda OŠ Fran Franković i njihovim učiteljicama Nikolini Karamarko, Brigitti Janeš Reš i Anamariji Uremović na suradnji i strpljenju. Djeca su gotovo 40 minuta slušala priču i aktivno sudjelovala u razgovoru i odgovaranju na pitanja.
Vidimo se uskoro na sljedećoj edukativnoj šetnji kod škole Fran Franković.
Edukativne tematske šetnje dio su programa Kultura u prigradu 25 koji sufinancira Grad Rijeka
